Još jedna WordPress stranica

BKC

22.12.1993. – Pripadnici Armije RBiH u Križančevu Selu ubili 74 Hrvata

PODJELI
, / 146
22.12.1993. – Pripadnici Armije RBiH u Križančevu Selu ubili 74 Hrvata

U hrvatskim selima Križančevo Selo i Buhine Kuće nedaleko srednjobosanskog gradića Viteza samo grobovi i živa sjećanja preživjelih još sjećaju na stravičan pokolj Hrvata u prosincu 1993. i siječnju 1994.

Slučaj Ahmići dospio je pred Haaški sud, a o istragama brutalnih muslimanskih zvjerstava počinjenih nad Hrvatima obližnjih Buhinih Kuća i Križančeva Sela, kao i cijele Srednje Bosne, samo se nagađa. Nešto više učinilo se tijekom suđenja Tihomiru Blaškiću, u postupku izvođenja dokaza o muslimanskim zločinima nad hrvatskim pučanstvom u Lašvanskoj dolini 1993. i 1994., obrana je sudskom vijeću predočila snimku BBC-a na kojoj se vide zavezani vojnici HVO-a koji su kasnije pobijeni, kao i snimku prepiljenog tijela jednog Hrvata iz Križančeva.
Križančevo Selo – 5.00 sati, 22. prosinca 1993. – 74 ubijena Hrvata

Pred očima su mi izjave preživjelih Hrvata, koje je Slobodna Dalmacija u svom Tjedniku objavila 12. ožujka 2000.: “I danas se sjećam samo jednog imena, znam da je netko vikao – ’Galibe, fataj ih, ima još živih…’ A danas nikog nema da njih ’fata’ za zločine… Ako postoji pakao, bio je u Križančevu Selu! Muslimani su upali vičući: ’Koljemo, palimo! Ustaše, predajte se!’ Sakrila sam se u prizemlje kuće u koju su utrčali njihovi vojnici i od tu pucali. Skrivala sam se cijeli dan, a kad je pao mrak iskrala sam se i došla do naših vojnika. Za koga god od suseljana sam ih upitala rekli su mi: ’Ubijen! Poginuo!’ Oko ponoći su mi rekli da mi je i muž ubijen.”
Zašto su se u prosincu 1993. na prostoru Srednje Bosne nalazile iznimno jake snage Armije BiH, zašto nisu bili u pokretu prema napadanom Bihaću ili nekoj drugoj muslimanskoj enklavi koja je bila u srpskom okruženju? Zbog čega bez povoda napadaju Hrvatima nastanjena sela i mjesta Srednje Bosne? Moguće je da odgovor leži u izjavi tadašnjeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Ejupa Ganića danoj agenciji Reuter, 3. siječnja 1994: “…ali mi ćemo zauzeti Lašvansku dolinu na ovaj ili onaj način… Ako zauzmemo Lašvansku dolinu zatvorili smo krug i osigurali naše postojanje u stanovitoj mjeri.”

Zašto je muslimanski napad nazvan “Krvavi Badnjak” izveden 24 sata prije stupanja na snagu posredstvom UNPROFOR-a dogovorenog božićnog i novogodišnjeg primirja, u trenutku kad se Srednja Bosna opraštala od humanitarnog konvoja “Bijeli put” koji se tog 22. prosinca 1993. pripremao za povratak u Republiku Hrvatsku. Nalog za napad na Hrvate Srednje Bosne kojeg su izdali Mehmed Alagić i Džemo Merdan, zapovjednik i dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH, prouzročio je brutalnu smrt 74 Hrvata u Križančevu Selu. Između ostalog u tom je nalogu stajalo: “…uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez i Busovača radi spajanja s prometnicom Vitez-Kruščica. U tu svrhu upotrijebiti sva raspoloživa artiljerijska sredstva, pješadiju, raspoloživa kemijska sredstva i sve goste u slavu uzvišenog Allaha dž.š. …Po izvršenoj naredbi forsirati pravac Pavlovica-Gornji Vakuf uz podršku ’S’ sa strane.” Dana 28. prosinca 1993. ’Alagićevi’ vojnici pucali su na pripadnike UNPROFOR-a, što je ponukalo Martina Garroda, veleposlanika ECMM-a da od generala Alagića traži neometan prolaz snaga UNPROFOR-a do Križančeva Sela – dobio je izravan odgovor ’Armija BiH će upotrijebiti oružje da spriječi takav pokušaj svake međunarodne udruge.’

Što reći o tadašnjoj posvemašnjoj neučinkovitosti i neradu snaga UN-a na prostoru Lašvanske doline i BiH uopće? Osam godina poslije čuli smo kako o sramnim rezultatima svojih misija otvoreno progovaraju francuske i nizozemske komisije koje su svoja izvješća načinile nakon provedenih istraga. Zašto Britanci još uvijek nisu proveli istragu o nečasnom i sramotnom ponašanju i ulozi britanskih vojnika iz sastava UN-a na prostoru Srednje Bosne? Bez rezultata njihove istrage teško ćemo moći shvatiti kako su se naoružani muslimani neprimjetno i brzo premještali s jednog mjesta na drugo, ponekad udaljeno i više desetaka kilometara i odvojeno snagama HVO-a. Tada ćemo moći potvrditi vjerodostojnost tvrdnji i priča da su muslimanski borci koristili UN-ove transportere i druga vozila za premještanje s položaja na položaje. Bez rezultata te istrage teško ćemo moći shvatiti sav zluradi cinizam i licemjerje izvješća koja je sačinio i britanskoj, ali i svjetskoj javnosti, iz Srednje Bosne odašiljao britanski novinar Martin Bell!

U Križančevu Selu, 22. prosinca 1993. tragediju su iskusile hrvatske obitelji Alilović; Baković, Čečura, Deljak, Delija, Grabovac, Gudelj, Jukić, Jurčević, Jurešić, Knežević, Križanac, Križanić, Lešić, Livančić, Maros, Miličević, Nikolić, Pranjković, Pranković, Rajković, Šafradin, Šamija, Šutić, Tomić, Zlojić.

 

Izvor: www.hic.hr