Još jedna WordPress stranica

BKC

Bobovac – Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja

PODJELI
, / 516
Bobovac – Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja

BOBOVAC – Stolno mjesto bosanskih vladara u XIV. i XV. stoljeću

Podigao ga je ban Stjepan II. Kotromanić nešto prije prve polovine 14. stoljeća. Bobovac je bio sjedište bosanskih vladara od perioda vladavine bana Stjepana II Kotromanića (prva polovina 14. stoljeća), preko svih bosanskih kraljeva i sve do prestanka bosanske samostalnosti turskim osvajanjem (1463. godine.) Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1349. godine.

Kroatizacija i katolička sakralizacija Bobovca “Molitvom za domovinu”, već 12 godina uz 25. oktobar – sjećanjem na smrt zadnje Bosanske kraljice Katarine Kosača: jeste jedino i samo to – politikantstvo i historijski revizionizam pod okriljem vješto upakovanog patriotizma.

Strateško fabrikovanje historijskih konstrukcija u BiH se pokazalo poražavajućim.

Dok društveni analitičari izbjegavaju javna očitovanja po ovakvim pitanjima, a političari svjesno fabrikuju kompenzacione projakte istih ili sličnih manifestacija – donosimo naučno promišljanje prof.dr. Dubravka Lovrenovića na temu kroatizacije bosanskog srednjovjekovlja.

Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja je činjenično nevjerodostojna i odražava stanje političke malodobnosti – kaže Dubravko Lovrenović u svom naučnom radu ” Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja u svjetlu interkonfesionalnosti stećaka (O jednom modelu promjene historijskog pamćenja)
(Izvor: Godišnjak/Jahrbuch 2013,42:103-130
DOI: 10.5644/Godisnjak.CBI.ANUBiH-40.24)

Prof. dr. Dubravko Lovrenović (Redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za povijest, gdje predaje Opću povijest srednjega vijeka. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na temi Ugarska i Bosna (1387.-1463.); u naučnom radu koji donosimo u prilogu pojašnjava:

“Ulazak Bosne i Hercegovine u vidokrug hrvatskog protonacionalizma, uspostava redovite crkvene hijerarhije 1881, presađivanje pravaškog (sve)hrvatstva na tlo orijentalnog bh. katoličanstva i koncept političkog katolicizma, ozvaničen na Prvom hrvatskom katoličkom kongresu održanom u Zagrebu 1900, pratila je kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja. U tim okolnostima zamijenjeno je orijentalno bh. katoličanstvo ideologijom katoličkog hrvatstva, čijim se najdosljednijim pobornikom pokazao nadbiskup Josip Stadler. Svojim zahtjevom za vodećom ulogom Crkve i katoličkog episkopata u političkom životu bh. katolika „iznad postojećih stranaka” svrstava se on u integraliste i klerikalno krilo političkoga katolicizma u Europi…

– Kroatizacija bh. katolika predstavlja jednu vrstu „ponovljenog” scenarija iz sredine XIII. st – samo s različitim posljedicama: pokušaja latinizacije bosanskog ćirilo-metodskog katoličanstva simultanom akcijom Papinske kurije i ugarskih kraljeva koji je završio šizmom – odcjepljenjem Crkve bosanske od Rima i pojavom nove kršćanske konfesije iz kasnijih izvora poznate kao vjera bosanska…

 

– U vrijeme NDH (1941–1945) kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja „standardizirana” je u Napretkovoj Poviesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, posebno u prilozima Filipa Lukasa, Otona Knezovića, Ćire Truhelke, Ljube Karamana, Vladimira Vrane i Mate Tentora, te u udžbeničkoj literaturi. Tom se temom, s bosanskim srednjovjekovljem kao središnjim motivom, u nekim svojim tekstovima bavio i sâm Ante Pavelić. Tu do izražaja dolaze historiografske i geopolitičke tlapnje u cilju legitimiranja ustaškog režima: 1. Rijeka Drina – civilizacijska granica dvaju svjetova u kontekstu nacionalno-ideološke topografije uz uključivanje Drine u tekst hrvatske himne. 2. Hrvati – predziđe Zapada/Evrope. 3. Iransko/ gotsko porijeklo Hrvata. 4. Višestoljetni kontinuitet hrvatske državnosti kao faktor legitimizacije NDH. 5. Bosna – tijelo i srce NDH…

– Kroatizacija stećaka i bosanskog srednjovjekovlja tome ne može pridonijeti jer, osim što je činjenično nevjerodostojna, održava stanje političke malodobnosti. Znanstveno zrenje postavlja se kao preduvjet zrenja političke kulture i njezinog „izmještanja” iz svijeta podaničke i parohijalne u svijet participativne i građanske političke kulture.”

M.H.
magazinplus.eu