Još jedna WordPress stranica

BKC

Filozofska kritika totalitarizma

PODJELI
, / 193
Filozofska kritika totalitarizma

Filozofska kritika totalitarizma (2)

AUTOR: 

 

Pokušaj osvjetljenja izvora totalitarizama

Mnogi su filozofi dali odlučujuće impulse za nastanak totalitarizama. Mnogi su nastupili i kao njegovi kritičari. Prema Erichu Voeglinu je srednjevjekovna gnoza prethodnik i krivac totalitarizama. Za Erwina Faula totalitarizam nije ništa drugo do moderni oblik makijavelizma. Jacob L. Talmon mu traži korijene u Francuskoj revoluciji. Hannah Arendt u imperijalizmu i rasizmu 19. stoljeća. Gdje je idejni zavičaj totalitarizama 20. stoljeća?

Proroke i lijevog i desnog totalitarizma treba prepoznati u zajedničkim antropološkim postavkama prosvjetiteljske i liberalističke filozofije 19. stoljeća prije svega u izvodima J.J. Rousseaua, G.W.F. Hegela i G. Sorela.

Može, dakako, izgledati čudno da se najprije miljenik velikog prosvjetitelja I. Kanta, J. J. Rousseau, koji je u apsolutizmu svojega vremena branio ljudsko dostojanstvo i slobodu, okrivljuje za poticanje totalitarizama 20. stoljeća. No, to i nije čudno.

Rousseau je, istina, želeći ostati demokrat, u modernu demokaraciju koja se rađala, uveo pojam suverenosti koji je bio razoran i koji je težio prema totalitarnoj državi i apsolutističkom vođi.

Može se reći da je Rousseauov mit o “općoj volji” (volonte generale) imao drugačiju nakanu i da je bio samo sredstvo da se na narod prenese odvojena i transcendentna vlast apsolutističkog kralja, a da ona pritom ostane i odvojena i transcendentna.

Tako, zahvaljujući mističnom zahvatu “opće volje”, narod je trebao postati jedan i jedincati “suveren” koji ulazi u posjed odvojene, apsolutne i transcendentne vlasti, koja se provodi odozgo nad samim sobom kao mnoštvom pojedinaca.

Društveni sporazum daje političkom tijelu apsolutnu vlast nad svim njegovim članovima, a ta vlast, kojom ravna opća volja, naziva se suverenost. Budući da je suverenost samo provođenje opće volje, ona se nikada ne može otuđiti i suveren, koji je kolektivno biće, može jedino sam sebe predstavljati. Tako je u Rousseauvim izvodima i nenamjerno iznova oživio makijevalizam i hobbizam.

Povijesna je činjenica da su jakobinci bili pod Rousseaovim utjecajem. Robespierre je, naime, bio nadahnut za svoju političku praksu Rousseauovim idejama. Na Rousseaouve se ideje pozivaju predstavnici lijevog mesijanizma i radikalnog konzervatizma.

Započinjući od individualističkih premisa Rousseau, dakle, svoju političku filozofiju završava u antiindividualizmu. Liberali ga optužuju što je totalitarnu mladicu cijepio na demokratski čokot. Slične optužbe pogađaju i Hegela.

Istina, mnogo toga Hegela izuzima od totalitarističkih ideja. No, E. Topitsch smatra da je njegova misao ukorijenjena u bolesni srednjevjekovni gnostički sustav. Hegel, naime, nastavlja na teoriji povijesnih razdoblja Joahima Florentinskog tvrdeći da je povijest napredovanje u svijesti slobode.

Sloboda je pak i u Hegelovim shvaćanjima “volonte generale”. Prepoznatljivo je to u tvrdnji da je čovjek samo dijalektički momenat društva. Društvo je jedina i istinska realnost. Pojedinac ne posjeduje nikakva prava. On je u društvu, po društvu i za društvo.

Ono što iz ovoga proizlazi jest socijalno-etički kolektivizam, tj. totalitarizam po kojemu je čovjek u biti – mada se to često niječe – sredstvo, a društvo pak jedini cilj.

Tako je i uz pomoć Hegelovih postavki u totalitarističkim sustavima 20. stoljeća država preobražena u apsolut u kojem započinje njegovanje nezdravih načela političkog i društvenog poretka, uzdizanje idola nacije, rase i stranke umjesto nepovredivog dostojanstva pojedinca kao osobe.

Na to su se oslanjali mnogi kritičari Hegelovih izvoda optužujući ga za totalitarizam.

Totalitarizam ne poznaje osobnost. Za njega je važna javna poslušnost. Raspiruje se svijest o elitizmu koja provocira revolucionarni duh i politička neprijateljstva. Izmišljaju se i stvaraju neprijatelji. Za njih je korišten voluntarizam (bilo Schopenhauerova bilo Nietzscheova tipa) te socijalni darvinizam koji uzdiže borbu kao bit ljudske egzistencije.

Primjetno je to i u filozofiji G. Sorela – zagovaratelja štrajka i revolucije kojemu su i Lenjin i Mussolini (prema vlastitom priznanju) dužnici za svoje postavke. Revolucija za Sorela postaje pseudoreligiozna kategorija dok vitalna snaga društva postaje nasilje.

Politički je vitalizam prepoznatljiv u izvodima F. Nietzschea, podržavan i kod O. Spenglera i O. Spanna, odgovoran za raspirivanje rasizma.

Praktična je bilanca ovih totalitarističkih postavki katastrofalna. Naše je doba imalo prilike doživjeti ostvarenje tih ideja u etatističkim totalitarizmima utemeljenima na rasi u njemačkom nacizmu, na naciji u talijanskom fašizmu i na gospodarskoj zajednici u ruskom komunizmu.

Svi su se ti pokušaji razotkrili kao slijepe ulice povijesti. Svugdje je ostao unakažen čovjek u jezgri svojega dostojanstva i slobode.

I prije je ove prakse mnogima bilo jasno da je totalitarizam postavljen na pogrešnim postavkama. Dobro je stoga usredotočiti se na dva tipa kritike totalitarističkih postavki: hipotetsko-racionalistički (Popper) i metafizičko-religiozni (Guardini).

(Nastavlja se).

autograf.hr