Još jedna WordPress stranica

BKC

Ivan Lovrenović: ‘Ima i previše svjedočanstava da je Tuđman htio omastiti brk na BiH’

PODJELI
, / 45
Ivan Lovrenović: ‘Ima i previše svjedočanstava da je Tuđman htio omastiti brk na BiH’

Od poricanja političara mnogo je važnije i ozbiljnije reagiranje velikoga dijela javnosti, kojemu je poricanje već postalo uvjetnim refleksom, obaveznim i poželjnim standardom ponašanja. No ono, naravno, počiva na laži i samoobmanjivanju

 U književnim i kulturološko-političkim raspravama, već najmanje trideset godina nezaobilazno je ime sarajevskog pisca i novinara Ivana Lovrenovića. Njegovo pisanje odlikuju dvije vrline, što ih se ne nalazi često u istoga pisca: nenadmašno jezično i stilsko majstorstvo s jedne, te minuciozna, skrupulozna, moralno uvijek dosljedna analitičnost s druge strane.Devedesetih i kasnije, knjige i novinski tekstovi Ivana Lovrenovića nisu samo dobro objašnjavali i analizirali ratni kaos u Bosni i Hercegovini: oni su čuvali viziju raznolike, a jedinstvene zemlje, s međusobno duboko prožete tri etničke zajednice što su stoljećima, u napetosti i zajedništvu istodobno, stvarale jedinstveno društvo i kulturu, čak civilizaciju. Ovih je dana Lovrenović objavio peto, izmijenjeno i dopunjeno izdanje jedne od svojih najvažnijih kulturološko-historiografskih studija: »Unutarnja zemlja – kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine«. Bio je to povod ovome intervjuu s velikim piscem koji smo, paradoksalno, započeli pitanjem o – spisateljskoj rezignaciji.Tko prati, zna da sve rjeđe reagirate publicistički, »na prvu«, na političke događaje u BiH i okolnim zemljama, po čemu ste u protekla tri desetljeća postali nezaobilazan autor. Zašto to? Jeste li rezignirali nad ovom balkanskom vrtnjom ukrug? Imate li opravdan osjećaj da ste sve što se danas događa već predvidjeli i ispisali?– U veljači 1996., dok se još čekalo na početak implementacije Daytona, pisao sam da je ideologija etnosa i teritorija, praćena zločinom kao svojim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu Bosne i Hercegovine, i da je to najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a da će pitanje zločina i krivnje biti zadugo najteži problem moralne obnove društva. A u osmoj godini po završetku rata, 2003., pišući o aporijama Daytona, opisao sam ga kao savršenu mašinu za održavanje statusa quo i vječno održavanje triju etnooligarhija na vlasti.Već i tada sve se to ispisivalo s temeljnim osjećajem umora i rezignacije, ali je još postojala neka pozitivna inercija, postojali su medijski i prijateljski otočići i enklave slobodnoga mišljenja i dobroga pisanja, s dobrom atmosferom, pa se moglo imati iluziju da nije besmisleno.Pokazalo se, međutim, da status quo kao stabilnost u lošemu nije nepromjenljiv, da ima svoju dinamiku – naniže, u još gore. Tu involuciju smještam nekako između između 2006. i 2010. godine. Vidim je i u okolnim zemljama, a u Bosni i Hercegovini njezin početak koincidira s jednim važnim političkim događajem – s propašću tzv. aprilskog paketa reformi u proljeće 2006., kada je Haris Silajdžić uz asistenciju Bože Ljubića i dvojice plaćenih »prebjega« iz SDA spriječio mogućnost da se otkoči dejtonsko mrtvilo. Taj čin ujedno je proizveo Milorada Dodika kakvoga imamo danas, pa je logično da se on u jednom trenutku javno zahvalio Silajdžiću na tome.

U tom razdoblju nestalo je dotadašnje medijske scene, »korifeji« slobodnoga i kritičkog sarajevskog novinarstva podredili su se udobnom silajdžićevskom nacionalpatriotizmu, mekom diktatu korporacijske logike, banalnoj lukrativnosti. Uz to su išle ružne popratne pojave u privatnim životima i odnosima, o kojima nemam želuca da govorim.O opasnoj blizini patriotizma i ideološke isključivosti, kojoj je u Bosni i u Sarajevu sadržaj uvijek nacionalistički kolikogod nastupao pod parolom građanstva ili ljevice, pisao sam još usred rata i opsade, i – paradoksalno – tada je to još bilo podnošljivo. Sada je tome došao kraj, i za mene je u publicističkom smislu nastupilo vrijeme nepisanja, i uopće vrijeme nepojavljivanja. A nije malo trenutaka u kojima zdravo samoironično pomišljam – ne bi li bilo bolje da je nastupilo davno prije.

Krvava prtljaga

Premda su reakcije na presudu Haškoga suda hercegbosanskim vođama mogle biti predvidive, je li vas iznenadio intenzitet poricanja iz Zagreba i Mostara? Kako u sadašnjoj situaciji dospjeti natrag u kakav-takav razuman odnos prema devedesetima, naročito prema ratu Hrvata i Bošnjaka?– Dvije su vrste poricanja – ono kod političara, i ono što dolazi iz javnoga mnijenja. Političari, recimo Plenković i Čović, da uzmemo njih dvojicu kao tipove, nemaju nikakav problem da izlete s izjavama potpunoga poricanja, kod Čovića čak s divljačkom tvrdnjom da je haška presuda zločin »prema svim časnim predstavnicima Hrvata«, pa da za dan-dva, nakon što dobiju po gubici od onih kojih im se je bojati, zaokrenu 180 stupnjeva i počnu s umilnim frazama o potrebi poštivanja suda i presude… U zdravijim društvima ovakav debakl vjerodostojnosti ne bi oni politički preživjeli ni dvadesetčetiri sata.Ali mnogo je važnije i ozbiljnije reagiranje velikoga dijela javnosti, da ga sad ne diferenciramo, nazovimo ga jednostavno – narodom. Poricanje je tu već postalo uvjetnim refleksom, obaveznim i poželjnim standardom ponašanja. Ono, naravno, počiva na laži i samoobmanjivanju, a ta laž sadrži dva važna aspekta. Jedan je naprosto faktički: zločini o kojima govori haška presuda jesu počinjeni, konkretni ljudi su žrtve tih zločina. Bilo kakvi prigovori kojima se ta unebovapijuća činjenica nastoji relativizirati, razvodniti, učiniti moralno i politički probavljivijom – mizerija su i sramota.U ovaj kontekst spada i amnestiranje hrvatskih vlasti od sudjelovanja u ratu u Bosni, ali i od aktivne uloge u slanju optuženika u Haag. O prvome više nije vrijedno trošiti riječi. Da je Tuđman zaista htio omastiti državotvorni brk na Bosni i Hercegovini, svjedočanstava je i previše. A i trag mu je bio i ostao jak. Ovdje se prisjećam jednoga baš slikovitoga. Kad je već sve bilo propalo – nema pobjede u ratu s Bošnjacima, Amerikanci izdiktirali pomirenje i Federaciju BiH, potom umro Tuđman, siječanj je 2000. godine, govorka se da će nova hrvatska vlada obustaviti novce za financiranje »hrvatskoga dijela Vojske Federacije Bosne i Hercegovine«.Javlja se za riječ Ante Jelavić. Uzbudio se bivši magaciner JNA-ovoga skladišta u Hadžićima, pa Bobanov šef logistike u Grudama, sada predsjednik HDZ-a i član Predsjedništva BiH »iz reda hrvatskoga naroda«; uzbudio se pa kaže kako u takvu mogućnost ne vjeruje, jer: »Koja bi se to država na svijetu odrekla četiri profesionalne brigade iz redova vlastitog naroda raspoređene na strateškim točkama u drugoj zemlji?« Ni sam Franjo Tuđman nije tako pregnantno izrazio samu suštinu vlastitoga pogleda na Bosnu i Hercegovinu, odnosno neke dijelove te zemlje kao na »strateško zaleđe Hrvatske« i na smisao postojanja Hrvata u Bosni i Hercegovini kao graničarskoga mesa u tom zaleđu.Vrijedilo bi istraživati motive i postupke kojima su hrvatske vlasti pribjegavale u ekspediranju Bosanaca i Hercegovaca u Haag. Zaboravilo se, recimo, kako su tamo otišli Kordić i društvo. Pisao sam o tome 10. listopada 1997, četiri dana nakon što ih je sa splitskoga aerodroma, sputane u gvožđe, otpremio Miroslav Tuđman: »Hrvatska vlast i predsjednik Tuđman pokazali su u ponedjeljak svu podložnost svoje politike i svojih tzv. načela otrcanoj devizi: da je sve na prodaju ako se u izgled stavi prava cijena. Isti dan predsjednik je poslao u Haag Bosance, a ministar Škegro radosno javio hrvatskomu općinstvu s konferencije iz Londona da će Međunarodni monetarni fond deblokirati kredit za Hrvatsku. To je najpreciznija slika situacije u koju se ta politika sama dovela, ali i dubinski nalaz o njezinoj naravi.«Iako u mnogo drukčijoj situaciji, bošnjačka strana se u načelu drži podjednako.Uglavnom zaobiđeni u Haagu, zločini bošnjačke vojske i ratnih vlasti nisu maleni, a nisu ni nepoznati. Međutim, političari i javnost grčevito im nastoje umanjiti težinu teorijom da se radilo o incidentnim i pojedinačnim događajima, bez znanja vlasti, s počiniteljima »izvan kontrole«. Jasno je da je i tu riječ o negacionizmu i nespremnosti za istinito suočavanje s vlastitom krvavom prtljagom. A u političkom životu taj se refleks danas već očituje u obliku otvorenih pozivanja na prava »matematičke većine«, pa od političara, i to onih koji se deklariraju kao lijevi i »antifašistički«, slušamo poruke da je »suština demokratije u vladavini većine«. Što to u Bosni znači, zna i nepismeno čobanče.Veliki je paradoks to, da je jedini visoki političar koji je smogao snage i čestitosti za javno očitovanje o zločinima učinjenim u ime njegova naroda, te za iskreno traženje oprosta od žrtava, bio – srpski političar. Uradio je to Dragan Čavić, današnji opozicionar u Republici Srpskoj, dok je bio na položaju predsjednika Republike Srpske 2005. godine. A po opskurnoj logici našega svijeta, zbog te svoje pamćenja vrijedne izjave izgubio je politički kredit i položaj, dok njegov nasljednik Dodik ratnoga dželata Mladića danas proglašava narodnim herojem.Slaba je, dakle, nada za nekakvo univerzalnije i razumnije, transetničko sagledavanje ratne prošlosti. Tri ne samo različite nego i »zaraćene« slike, ovdje će, kao i uvijek do sada, raskošno cvjetati svojim crnim i otrovnim, a zamamnim cvjetovima.

Bogdanovićev memorijal »vidljiv«

U subotu, 9. prosinca, zbio se neobičan događaj, neobičan ne samo za Bosnu i Hercegovinu: u GS-Tvornici mašina u Slimenima kod Novog Travnika istodobno je predstavljeno novo, prošireno izdanje vaše znamenite knjige »Unutarnja zemlja – kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine«, a potom i projekt obnove u ratu i poslije njega devastiranoga memorijala žrtvama fašizma, koji je u obližnjim Smrikama 1975. postavio Bogdan Bogdanović. Tu dvostruku promociju, zajedno s novim izdanjem »Unutarnje zemlje«, potpomogla je i omogućila vlasnica tvornice Snježana Köpruner. Gdje ste i kada gospođu upoznali, i o kakvoj je vrsti mecenatstva riječ?– Vrlo je zanimljiva historija te tvornice, nastale kroz njemačko-bosansku privatizaciju jednoga dijela nekadašnje novotravničke metalne radionice, koja danas vrlo uspješno posluje na evropskom i svjetskom tržištu metalnih proizvoda. Suvlasnica i menadžerica tvornice, gospođa Snježana Köpruner, zainteresirana je za integriranje svoga poslovnog projekta u lokalni ambijent u svakom pogledu, ne samo proizvodnom, nego i u socijalnom, kulturnom, ekološkom, obrazovnom…Zanimljiv je i podatak da u sklopu tvornice posluje tiskara, koja je naslijeđena od prethodne firme, a nova vlasnica nije dala da se ugasi, prepoznavši njezinu kulturnu dimenziju, ali i proizvodne mogućnosti. Najprije se dogodilo da se gospođa Köpruner zainteresirala za grafički i fotografski rad Josipa Lovrenovića. Proljetos je to, prilikom otvaranja nove proizvodne hale, rezultiralo lijepom izložbom njegovih grafika i fotografija u dvorani tvornice i štampanjem reprezentativnoga kataloga. Tada je došlo i do razgovora o »Unutarnjoj zemlji«, a kada je gospođa Köpruner čula da se ta knjiga više nigdje ne može naći, predložila je izdavaču prethodnoga izdanja, Synopsisu, aranžman u kojemu bi se knjiga proizvela u njihovoj tiskari u Slimenima. Meni je to bio dobar povod i razlog da knjigu »preorem« i priredim novo izdanje.U tom razgovoru došli smo i na Bogdanovićev memorijal na obližnjim Smrikama. U ratu je ta lokacija bila posred linije fronta između bošnjačkih i hrvatskih snaga, te je cijeli ambijent devastiran, pojedini spomenici oštećeni i prevaljeni, a kasnije zapušteni, zarasli u samoniklo rastinje, zaboravljeni. Gospođa Köpruner za Bogdanovića je, naravno, znala, ali ne i za taj memorijal. Jako se zagrijala za njegovu revitalizaciju, i odmah iskazala spremnost da uloži sredstva u takav projekt, s vrlo zanimljivim idejama o tome kako bi ovo moglo postati živo žarište kulturnih događanja.Zahvaljujući njezinoj inicijativi i angažmanu osoba iz Zavičajnoga muzeja Travnik, danas je Bogdanovićev memorijal na Smrikama ponovo postao kulturno »vidljiv«, te je nedavno općinska vlast u Novome Travniku poduzela akciju raščišćavanja i uređenja ambijenta. Postoji predaja da je Bogdanović, čuvši za sudbinu spomenika, predlagao da ga se ne popravlja »jer sadašnji izgled još više evocira izgled nestale civilizacije«. No, nekako možemo biti sigurni da bi veliki majstor oduševljeno podržao ovakav projekt oživljavanja spomeničke cjeline na Smrikama.Bismo li se možda mogli i ponadati da bi obnova tog Bogdanovićevog spomenika mogla postati iskrom koja bi, ako ne baš užgala vatru pomirenja, a ono bar zdravim razumom osvijetlila ovdašnju politiku? – Ima legenda po kojoj Ivo Andrić savjetuje mlađega kolegu pisca, kad ovaj prelazi iz Beograda na rad u Sarajevo po nalogu i zadatku Partije: »Lepo je to, samo u Bosni se čuvajte prevelikih inicijativa!« Trebalo bi pustiti da se stvar s memorijalom na Smrikama odvija bez velike pompe, naročito bez velikih obećanja i očekivanja – onako i onoliko kako i koliko može. Jer minsko polje čiji ostaci još leže na Smrikama ima i svoj nevidljivi pandan »u dušama«, koji se teže i sporije razminirava od onoga fizičkog. Tako da se još ne može sa sigurnošću znati na kakve sve prepreke, zlomisleća učitavanja, ili čak zloupotrebe sve to može nailaziti. A jednoga dana kada, ako ikada, Bogdanovićevi fantastični kenotafi s likovima dobroćudnih okatih zmajeva -čuvara, bdjelaca, postanu živo i univerzalno privlačno mjesto jedne velike umjetnosti, bit će to dobitak bez cijene.

Manifest za očuvanje kompleksnosti
»Unutarnja zemlja – kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine« sad već ima bogatu recepcijsku povijest, koja je sama po sebi značajna i znakovita. Predstavite, molim, njezin dosadašnji put, te nam opišite novo izdanje – riječ je o revidiranom i dopunjenom izdanju, zar ne?– Sa svakim novim izdanjem ponešto je ova knjiga drukčija od prethodne. Nužno je da tako bude, jer joj je materija takva, neiscrpiva, a takav je i njezin »vijek«. Njezina protoverzija nastala je, naime, prije četrdesetak godina. U međuvremenu prevođena je na engleski, njemački, madžarski i češki jezik. U ovome izdanju uneseno je najmanje dvadeset što većih što manjih proširenja i novih tekstova. I evo Bogdanovića ponovo.Uz prvo, bečko izdanje knjige na njemačkom jeziku 1998. napisao je: »Nemoguće je biti u Bosni i ne znati o ovom kompliciranom historijskom labirintu, o ovom preklapanju kulturnih slojeva. Velika zasluga Ivana Lovrenovića sastoji se u tomu da on naglašava povezanost svih ovih slojeva i time donosi manifest za očuvanje kompleksnosti. Lovrenovićevo djelo više je od kulturne povijesti, ono je kulturna filozofija koja je od temelja povezujuća i stoga u svojoj najdubljoj biti antinacionalistička.«

Sretna je kultura koja je imala Goldsteina. Još kad bi to znala!
Niste se javno oglasili kada je 13. rujna umro Slavko Goldstein, vaš osobni prijatelj i plodan dugogodišnji suradnik. Biste li objasnili zašto, i procijenili što za ovdašnje kulture – ili kulturu – znači »planeta Goldstein«?– Nisam htio sudjelovati u onoj hrvatskoj kakofoniji. Imao se dojam da dobri, pametni, iskreni, mjerodavni napisi o Goldsteinu samo pojačavaju težinu svih onih mračnih i morbidnih psovki i neistina kojima je javni prostor bio zatrpan tih dana. Kad bi bila istina da su te reakcije nekakav relevantan presjek stanja duha »u Hrvata«, bio bi to zastrašujući podatak. A dodatno me je deprimiralo što se Goldsteina nitko nije dostojno sjetio ni u »službenom« Sarajevu i Mostaru, a zadužio je oba ta grada svojim prijateljskim intelektualnim akcijama solidarnosti u ratu. Bojim se da bi s moje strane bilo preuzetno govoriti o značenju Slavka Goldsteina.To su drugi, pozvaniji, već rekli, opisali, istumačili. Ja bih mogao samo izraziti zahvalnost što sam imao priliku raditi s njime. Najprije 1993. kada me je, netom pristigloga iz sarajevskog džehenema, pozvao u uredništvo Erasmusa, pa kasnije u nizu izdavačkih i uredničkih projekata. Profesionalno – veliki urednik i izdavač, evropskoga formata i horizonta, intelektualno – erazmovski profil, čovjek argumenta i treznoće, onkraj ideoloških taborovanja i zadrtosti, visoko kultiviran i darovit pisac i publicist. Sretna kultura koja ga je imala. Još kad bi to znala!
Preuzeto sa Novi List