Još jedna WordPress stranica

BKC

Ivan Violić: “Nema mira na Balkanu dok se Srbija ne pomiri s tim da neće vratiti Kosovo i da je BiH samostalna država”!

PODJELI
, / 328
Ivan Violić: “Nema mira na Balkanu dok se Srbija ne pomiri s tim da neće vratiti Kosovo i da je BiH samostalna država”!

HRVATSKI ANALITIČAR IVAN VIOLIĆ: “Nema mira na Balkanu dok se Srbija ne pomiri s tim da neće vratiti Kosovo i da je BiH samostalna država”!

Banja Luku i Kosovo dijeli nekih devet stotina kilometara. Povezuje ih, međutim, novi miris rata na Balkanu. Taj miris nije posve impresionistički, ni sasvim iracionalan. Ne sugeriramo, naravno, da će na Kosovu ili u Bosni doći do oružanih sukoba, osobito ne masovnije naravi. Međunarodna zajednica svjesna je da se pravi rat u Europi više ne smije dogoditi te raspolaže instrumentima koji ga mogu spriječiti. No, činjenica je da su prijetnje nasiljem, ili čisto brutalno nasilje, ponovo postale balkanska realnost

 

Piše: Ivan Violić

 

Ubojstvo Olivera Ivanovića, navodno umjerenog srpskog političara s Kosova, vratilo nas je u vrijeme kad su se političke odluke na Balkanu provodile fizičkim nasiljem. Zadnji takav atentat regionalne, a potencijalno i globalne važnosti, dogodio se 2003. godine kad su pripadnici srpskih specijalnih postrojbi i obavještajne službe likvidirali premijera Zorana Đinđića. Taj je zločin dugoročno usmjerio razvoj političkih događaja na Balkanu, jer je, umjesto dubinskih promjena koje je gospodin Đinđić bio provodio, Srbija do danas ostala zarobljena u praksi i ideologiji neriješenog nacionalnog pitanja (utoliko nema nikakve bitne vrijednosne razlike između Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića).

Gotovo istodobno s napadom na Ivanovića, bosanskohercegovački mediji počeli su ekstenzivno izvještavati o Srbskoj časti, nekakvom udruženju ratnih veterana Republike Srpske, koji su osnovali paravojnu naoružanu postrojbu. Milorad Dodik odmah je demantirao vijesti o formiranju nelegalne vojne jedinice sastavljene od veterana iz prošlog rata. No, sama mogućnost da se usred Republike Srpske osniva paravojna postrojba (Dodikovim demantijima ionako ne treba vjerovati), dramatično podsjeća na rano proljeće 1992. godine, kad su Srbi počeli rat u Bosni i Hercegovini. Ili na ljeto 1990. godine, kad su srpski pobunjenici prvi put blokirali ceste u dalmatinskom zaleđu.

 

ČISTO BRUTALNO NASILJE PONOVNO JE BALKANSKA REALNOST

 

Banja Luku i Kosovo dijeli nekih devet stotina kilometara. Povezuje ih, međutim, novi miris rata na Balkanu. Taj miris nije posve impresionistički, ni sasvim iracionalan. Ne sugeriramo, naravno, da će na Kosovu ili u Bosni doći do oružanih sukoba, osobito ne masovnije naravi. Međunarodna zajednica svjesna je da se pravi rat u Europi više ne smije dogoditi te raspolaže instrumentima koji ga mogu spriječiti. No, činjenica je da su prijetnje nasiljem, ili čisto brutalno nasilje, ponovo postale balkanska realnost.

Republiku Srpsku i Prištinu dijeli devet stotina kilometara, ali ih povezuje snažan zajednički element: neriješeno srpsko nacionalno pitanje, koje je, ponovimo, dovelo do likvidacije Zorana Đinđića, jedinog modernog srpskog političara unatrag tridesetak godina. Što znači neriješeno srpsko nacionalno pitanje? Skoro sve glavne srpske politike u dvadesetom, a, nažalost, i u dvadeset i prvom stoljeću, orijentiraju se prema činjenici da srpski državni prostor nikako ne može obuhvatiti prostor na kojem srpski narod doista živi.

Glavna beogradska namjera pri stvaranju prve Jugoslavije bila je sjedinjenje svih geografskih prostora na kojima su Srbi ondje živjeli, što je završilo velikosrpskom diktaturom i državom koju je Josip Broz Tito bio nazvao tamnicom naroda. U drugoj su Jugoslaviji Srbi tek uvjetno realizirali svoju namjeru da žive u jednoj državi. Naime, federalizacija SFRJ, koja je kulminirala pravom njenih republika na odcjepljenje, te visokom razinom autonomije za Kosovo i Vojvodinu, zapravo je onemogućila funkcioniranje zajedničke srpske države na jugoslavenskom državnom području.

 

TITO JE BIO NAJVEĆI NEPRIJATELJ BEOGRADSKE POLITIKE

 

Jugoslavija poslije 1965. godine, a posebno poslije 1974., više nije bila jedinstvena država nego zajednica šest do osam država, od kojih su se neke ponašale donekle samostalno, osim u pitanjima obrane, državne sigurnosti i vanjskih poslova. Zbog toga je Beograd zamrzio Tita, pa ga danas smatra najgorim srpskim neprijateljem u dvadesetom stoljeću. Takav stav Beograda prema Josipu Brozu može se dokazati s bezbroj citata. Sa stanovišta rješavanja srpskog nacionalnog pitanja, Tito doista jest bio najveći neprijatelj beogradske politike, jer je spriječio velikosrpsku dominaciju Jugoslavijom, što siroti hrvatski nacionalisti ne žele razumjeti, nego se sramote pokušajem brisanja Josipa Broza iz naše nacionalne povijesti.

 

Krajem osamdesetih godina Srbija je nametnula rješavanje svog nacionalnog pitanja kao glavnu političku agendu bivše Jugoslavije. Pa je poništila autonomiju Kosova i Vojvodine, te je faktički anektirala Crnu Goru. Međutim, početak raspada Jugoslavije pokazao je da je srpsko nacionalno pitanje nemoguće riješiti.

Secesijom Hrvatske i Bosne i Hercegovine, izvan zajedničke države ostalo je oko dva i pol milijuna Srba. I zato su, zapravo, pokrenuti ratovi u Hrvatskoj i Bosni, a ne zbog rasta četništva ili pokušaja JNA da opstane izvan svog, jedinog mogućeg, jugoslavenskog državnog konteksta: četništvo i bijedni pokušaji JNA da nadživi svoju državu, bili su tek epifenomeni u zadnjem ratnom pokušaju rješavanja srpskog nacionalnog pitanja.

 

DOK OVO TRAJE, BALKAN JE OSUĐEN NA TRAJNU NESTABILNOST

 

Ishod ratova u bivšoj Jugoslaviji doveo je, međutim, Srbe u najgori položaj u cjelokupnoj njihovoj nacionalnoj povijesti, i još od kraja devetnaestog stoljeća. Suvremena je Srbija izgubila bilo kakav utjecaj na Srbe u Hrvatskoj (kojih gotovo da i nema), te je odsječena od srpskih prostora u Bosni i Hercegovini. Suvremena je Srbija, istodobno, u sumanutom ratu protiv NATO-a, trajno izgubila Kosovo. Današnja je Srbija zemlja koja je u samo dvadesetak godina ostala bez velikog dijela prostora koje je još 1989. godine smatrala bar djelomično svojim.

 

I sadašnja se njena politika svodi na pokušaje mimikrije utjecaja nad tim prostorima. Utoliko Srbija podržava bedaste izjave Milorada Dodika o samostalnosti Republike Srpske, te se pravi da Kosovo nije međunarodno priznata država,

 

Međutim, u trajno nestabilnoj situaciji na Balkanu, koju strateški determiniraju nemogućnost funkcioniranja Bosne i Hercegovine, kao i tragična nesposobnost Albanaca da učine Kosovo bar donekle relevantnom političkom zajednicom, srpsko nacionalno pitanje ponovno se pretvara u epicentar političkih kriza, s potencijalom izazivanja fizičkog nasilja. Dok se god srpske nacionalne politike ne pomire s činjenicama da je BiH, kakva god bila, samostalna država, i da se Srbija neće vratiti na Kosovo, Balkan je osuđen na trajnu nestabilnost, koja podrazumijeva i povremene fizičke obračune.

 

Slobodna Bosna