Još jedna WordPress stranica

BKC

Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17.02.1865.

PODJELI
, / 148
Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17.02.1865.

Silvije Strahimir Kranjčević se smatra jednim od najznačajnijih pjesnika iz razdoblja realizma koji je iza sebe ostavio veliko naslijeđe. Rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju gdje je završio Pučku školu te osam razreda gimanzije. Zbog buntovnog karaktera na kraju nije maturirao.

Budući da nije maturirao 1883. godine je bio primoran provesti dva mjeseca u sjemeništu u Senju, a nakon toga još šest mjeseci u Rimu, unutar poznate obrazovne ustanove Collegium Germanico-Hungaricum. Zahvaljujući pomoći biskupa Strossmayera Silvije se riješio svećeničkog poziva. Na biskupovu intervenciju Silvije se upisao na tečaj za učitelja.

Kada se vratio iz Rima neko je vrijeme proveo u Zagrebu i družio se s književnicima koji su pratili nazore pravaške političke orijentacije. U tom je periodu počeo pripremati prvu zbirku pjesama “Bugarkinje”. Ona je objavljena na kraju 1885. godine.

Nakon neuspjelog pokušaja da pronađe mjesto učitelja u Senju, 1886. godine odlazi u Bosnu, a do 1893. godine radi na nekoliko različitih lokacija kao što su Sarajevo, Mostar i Livno. U Sarajevu je na ostao do kraja svog života.

U tamošnji grad je došao 1893. godine na nagovor Koste Hörmanna kojeg su austrijske vlasti imenovale povjerenikom za kulturu. Iako je Hörmann pokrenuo časopis “Nada” čija je prvotna uloga bila da se istakne kao režimski list koji je trebao djelovati na području Bosne i Hercegovine, glavni urednik bio je Kranjčević koji je u devet godina koliko je “Nada” izlazila, stvorio jedan od najkvalitetnijih časopisa bivše Jugoslavije.

Kada je časopis prestao izlaziti Kranjčević je 1904. godine počeo obnašati funkciju direktora u trgovačkoj školi. Zbog teške bolesti otišao je u Beč kako bi se izliječio, ali nažalost nije uspio. Umro je 29. listopada 1908. godine u Sarajevu. Dok je boravio u Sarajevu u Zagrebu su izašle “Izabrane pjesme”, a treća zbirka “Trzaji” objavljena je u Tuzli.

lektire.hr

Donosimo vam jednu od najpoznatijih pjesama Silvije Strahimira Kranjčevića.

Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!

Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba… a ja grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom mom se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.

Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!