Još jedna WordPress stranica

BKC

Sretan rođendan Mensuru Ćatiću

PODJELI
, / 27
Sretan rođendan Mensuru Ćatiću

Mensur Ćatić rođen je 7. lipnja 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina.
Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u
Odžaku, gimnaziju završio u Modriči, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj.
Danas živi i stvara u Visokom.

Objavljene knjige:
– ,,Pjesme za drugo mjesto” IK ,,Zalihica” Sarajevo, 2008.

– ,,Eskimska ruža” IK ,,Bagrem” Gradište,Hrvatska, 2010.

– ,,Golubovi nad odrom” IK Polaris kao ideja, Novi Sad, 2013.

– ,,Podnevni mjesec” Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, 2015.

– ,,Sokrat na psihijatriji” IK Klepsidra, Kreševo, 2015.

– “Ako te mačka vidi golog”, već štampana u Srbiji, a u pripremi izdanje za BiH, 2019.

Zastupljen u Antologiji bošnjačke poezije Ervina Jahića, Antologiji balkanskog sublimizma Tomislava Dretara…

Neke od pjesama su mu prevedene na francuski, slovenski, makedonski, bugarski, engleski, danski i njemački jezik.

“Za takve se pjesnike kaže da su veliki i jedinstveni, a poezija koju nam oni daruju prestaje biti tek književna vrsta i čitalačka radost – pretvarajući se u trajno blago i sadržaj našeg vlastitog mentalnog, emotivnog i spoznajnog iskustva.”– Abdulah Sidran 

Opširnije:

– Sretan rođendan Mensuru Ćatiću

– Mensur Ćatić dolazi – niotkud

AKO NEKO BOSNOM NAIĐE

(pita za Lizavetu Ivanovu)

šta ću ako neko naiđe
pitao je moj djed golobrad negdje u galiciji
pucaćeš ahmače pucaćeš
govorio je neki kaplar
nisi na teferiču ahmače
a i na teferiču se bolan puca


a šta ću ako neko naiđe
pitao je moj djed golobrad
kad mu je nana prvi put otvorila pendžer
pucaće babo u tebe ahmače pucaće
nisi na teferiču govorila je
vješajući mu se oko vrata
a i na teferiču se puca ahmače moj


šta će ti ovolika pita bona habiba
kad ti više ni kovrca pojest ne mogu
i kad su se djeca već odavno razišla
pitao je moj djed bjelobrad
ako neko naiđe ahmače moj
ako neko naiđe

NEPROKLETA AVLIJA


avlija nije samo sjećanje
onih koji su je preživjeli
i mjesto u srcu kud su odredili
da im dođe vječnost ili smrt
kao i svaki drugi musafir i gost
ona je prostor između imena
onih kojima pripada
i sjene koju baca
kuća u kojoj žive
potok u kojem žubore
zapamćeni glasovi prolaznika
i lelujaju sjene komšijskog
drveća i djece
tamo gdje je noć samo tren
između popodneva i jutra
vrijeme za koje ptica
pored kamene česme
nađenu mrvicu
uznese do neba

ZVORNIČKI NOKTURNO


Jesi li to ti, Enko?
Jesam, zar mi ni glasa ne poznaš, sejo?
Poznam, braco, ali ne znam jesi li to ti.
Ko bi drugi našim glasom govorio, sejo?
Mati naša, braco. Mati naša u noć, za nama idući.

KAMEN

Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome
odgovara da je otac ostao u zemlji. Trenutak kad se domovina i
smrt podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod
kamen.
SNIJEG NA RUKAMA

Ništa ti, tako ja oduvijek. Snijeg mi ovaj na rukama
samo behar malo ostudenio. Glava mi ostala
greben u pustinji. Moje su oči dvije rupe još vrele u jastuku
gdje su prespavali oni koji se vole. Vidi, kapa mi mokra
a kiša još nije ni pala. Možda mi se samo jedna noga
malo smanjila pa se zato nagnem kad hodam. Ta zraka
popodnevnog sunca na tvojoj haljini. Mislio sam da je mrlja
od sladoleda ili da mi nosiš malog žutog psića.
Mislio sam da Bog živi u sobi u kojoj moj dedo klanja

DORUČCI NA BICIKLU

Mnogo sam pisao o ocu
nikad ne pomenuvši
koliko je na tome biciklu pojeo slova
na pitama umotanim u listove Oslobođenja.

DUĆAN

Predveče je zatvorio dućan
i vraćajući se kući pogledao u njene prozore
jer od nečeg se mora živjeti