Još jedna WordPress stranica

BKC

Svjetlost istine Crkve bosanske

PODJELI
, / 146
Svjetlost istine Crkve bosanske

O knjizi ”Svjetlost istine Crkve bosanske” autora Alice Zećo 

„Na svijetu slijepih je najviše i riječi moje ne dopiru do njih. Jer, moj put nije staza utrta. I znaj, Amra, oni koji biraju puteve utrte ne pale svjetla onima koji dolaze“.

Piše: Esad Bajtal

Već sam naslov ove knjige: Svjetlost istine Crkve bosanske, (Mostar, 2019)[1], sugeriše kritičko-metodološki pokušaj autora da na jedan hermeneutički način osvijetli, dekodira, i deblokira semantičko polje između očigledne, historiografski nametnute kršćanske fasade i unutrašnje, nevidljive, dualističko-manihejske suštine Crkve bosanske.

O čemu sa radi?

Branitelji doktrine da je Crkva bosanska „druga kršćanska“, tačnije, heretička i otpadnička, svoje tvrdnje pravdaju time što, kako kažu, nema dovoljno domaćih istorijskih izvora koji potvrđuju nalaze istočnih i zapadnih autora da, crkva bosanska, svojim učenjem, pripada istočnoj dualističkoj manihejskoj doktrini (str. 31) a ne kršćanstvu. Ta tvrdnja, sa stanovišta moderne nauke, porađa neka pogička pitanja.

  1. Da li to znači da su samo domaći izvori – relevantni izvori?  – Ne, jer ne postoje nepogrešivi izvori saznanja.
  2. Šta znači iskaz „nema dovoljno“ domaćih istorijskih izvora? Odnosno, koliko bi trebalo da ih ima da bi (ih) „bilo dovoljno“?

Sa stanavišta opovrgavanja naučnih teorija, stvari stoje ovako: svaki se stav, na osnovu samo jedne, nove, evidencije suprotnog predznaka, može transformisati u svoju suprotnost.

Tako, npr. iz stava „svi labudovi su bijeli“, logički slijedi – „nijedan labud nije ne-bijel“. Ukratko, egzistencija onoga što se negira (dualistička, manihejska Crkva bosanska) utvrđena empirijskom evidencijom (strani istraživači i izvori), predstavlja kontraevidenciju prethodnom iskazu (heretička, otpadnička, druga kršćanska) i obara ga. Dakle, samo jedno, novo svjedočanstvo, da „postoji crni labud u regiji X“, automatski opovrgava stav – „svi labudovi su bijeli“.[2]

U prevodu na našu temu, i na tragu autora ove knjige: makar i samo jedan jedini strani izvor koji, kroz prizmu ponuđenih činjenica, Crkvu bosansku prepoznaje i identifikuje kao – manihejsko-dualističku, opovrgava domaće izvore koji je nedovoljno argumentovano i neutemeljno prikazuju kao – heretičku.

Ali, kako bi to rekao Hamza Humo:

„Na svijetu slijepih je najviše i riječi moje ne dopiru do njih. Jer, moj put nije staza utrta. I znaj, Amra, oni koji biraju puteve utrte ne pale svjetla onima koji dolaze“.

U tom smislu, posebna, istraživačka vrijednost ove knjige je upravo to što se, zarad onih koji dolaze, opire utrtim putevima balkanske istoriografije.

Na taj način, autor ove knjige, pokušava da upali, već poodavno ugašena svjetla, nad višestoljetnom povijesnom misterijom Crkve bosanske. Kao što već rekoh, riječ je o kritičkom pristupu ontološkoj i ontičkoj, zagonetki Crkve bosanske kojom se ova knjiga bavi.

Šta to znači?

To znači najmanje dvoje:

Neophodnost uviđanja nametnute uslovljenosti bića Crkve bosanske, u  neprijateljskom okruženju, s jedne, i neophodnost razumijevanja njenog istinski dualističkog, neheretičkog, manihejsko teološkog bitka, s druge strane.

A to, opet, znači sljedeće:

U svom kontraheretičkom stavu poimanja misterije i fenomena Crkve bosanske, autor se snagom činjenica i argumenata, pozicionira produalistički nudeći povijesno-logičke dokaze, doktrinarne tragove, znake i simbole njene manihejsko-dualne strukture i prirode.

Alica Zećo – foto Oslobođenje

Dakle, Zećo nudi sve ono što balkanska istorigrafija u svom idejnom, nenaučnom i antinaučnom, apriorizmu svjesno ili nesvjesno, uporno zaobilazi. Pri tome svoje polazno istraživačko-kritičko stanovište, izvan bilo kakve svjesne nakane te vrste, autor artikuliše na način ključnog principa i metoda Anaksagorine spoznajne filozofije – όψις αδήλων τα φαινόμενα. Odnosnoda preko pojavnog, vidljivog, možemo dokučiti ono sakriveno, nevidljivo.

A šta je to sakriveno i nevidljivo u Crkvi bosanskoj?
Tačnije: šta je skrivala, ili morala da skriva Crkva bosanska i njeni krstjani?
I kako su to činili?

U krajnje netolerantnom represivnom okruženju skrivali su dualističko-manihejsku suštinu i prirodu svoje vjere. Činili su to metodom mimikrije. Već samo ime „krstjani“, kako su sami sebe nazivali, služilo je upravo tome. I Pripadalo je fasadi, a ne suštini Crkve bosanske

Logički govoreći, u nekoj multi-konfesionalnoj i multi-religioznoj sredini takvo bi samoimenovanje bilo sasvim normalno. Ali, insistirati na imenu „krstajani“, u tadašnjem, čisto kršćanskom okruženju potpuno je nelogično, i ima svoje debele razloge i cilj: otkloniti sumnju netolerantne okoline koja ih izlaže inkvizicijskim krvavim progonima i drastičnom kažnjavanju čupanjem glasa (jezika) i uha o čemu svjedoči Đorđe Sp. Radojičić u Antolgiji stare Srpske književnosti (XI – XVIII v):

– a on nema uha

– on nema ni glasa ni uha

– glas su mu iščupali [3]

I još nešto: Iskaz „vjera u koju ja vjerujem“, a koji je Bosanskim krstjanima priznavala dubrovačka dubrovačka kancelarija kod potpisivanja ugovora i pravnih akata, sam po sebi, bio je takođe u neskladu s imenom krstjani. Kako mogu biti krstjani?, pita Kozma „kad nemaju sveštenika da ih krsti, i kad uopšte ne poštuju sveštenike“ i kad negiraju sve glavne simbole hrišćanstva.[4]

Osim toga, u skladu sa svojom dualističkom manihejskom vjerom, krstjani mole „kruh inosušni“, a ne … kruh naš nasušni kako to čine katolici i ortodoksi. O tome najbolje svjedoči Mak Dizdar u svojoj pjesmi Molitva: 

Molitvu jednu jedinu znam
U ovom svijetu
Beskrušnom

Molitvu jedinu jednu imam
Molitvu o kruhu
Inosušnom
Zašto kruh inosušni, a ne kruh nasušni?
Odgovor na to je čisto logički.

Budući da je u skladu sa njihovim dualizmom, i sam kruh kao tvar, kao materija, bio je djelo vražje. U tom smislu, i sasvim dosljedno, sljedbenici Crkve bosanske za razliku od ortodoksa i katolika, nisu, mogli moliti i nisu molili, “kruh naš nasušni” svagdašnji, prijeko potrebni. Umjesto nasušnog molili su “kruh naš inosušni” nadzemaljski, odnosno, panem nostrem quotidianum,  ili panem nostrum supersubstantialem.

Dakle, molili su kruh druge suštine (inosušne), Tj. vječne, a ne zemaljske (nasušne) dnevne i – prolazne. Ukratko, molili su, nepropadljivi, nematerijalni vječni kruh nebeski. Jer, shodno dualizmu vjere u koju vjeruju, vjerovali su u Boga, vladara nevidljivog duhovnog svijeta, a ne u Đavola tvorca svega vidljivog, materijalnog i propadljivog. Itd. Itd.

Ukratko, i na samom kraju:

Osnovni metodološki postulat i temeljni zadatak nauke nije bdijuće istrajavanje na poznatom, kao što to sistematski čini domaća historiografija, nego upravo obrnuto: neumorno „istraživanje nepoznatog“. Jer, čak ni ono „nama poznato“, nikad do kraja nije spoznato.

Zećo čini upravo to. Idući dalje preko tog nama poznatog, i izvan „staza utrtih“, on, paleći svjetlost istine Crkve bosanske, razbija mrak i ideološku pomrčinu koja zastire izvorni smisao njene dualističko-manihejske suštine.

[1] Promotivno slovo, Sarajevo, 31.05.2019.

[2] Cf: S. Sinđelić, Poperova koncepcija opovrgavanja naučnih teorija, in Filozofske studije VIII, Beograd 1976. Str.171-172

[3] M.Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo 1966. Str. 138

[4] Cf. Salih H. Alić: Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnosa prema manihejstvu, in: xxx Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja, Skopje, 1982. str. 161-162

tacno.net