Još jedna WordPress stranica

BKC

Tabačka naseobina u Visokom – Stanko Ljubičić, NADA 15.12.1901. (Foto)

PODJELI
, / 439
Tabačka naseobina u Visokom – Stanko Ljubičić, NADA 15.12.1901. (Foto)

Tabačka naseobina u Visokom

Ova originalna zanatlijska naseobina bavi se strojenjem (učinjanjem) sitne i krupne kože. Zanat joj se zove „tabačluk“. Taj „tabačluk“ leži na lijevoj obali, usred varoši a na glavnoj cesti oko utoka potoka Kraljevca u Fojnicu i na jednom, topolovom šumicom obraslom fojničkom otoku, koji sa dva rukava optiče ta voda, saljevajući se u rijeku Bosnu. Njezini radnici jesu Muslimani i zovu se „tabaci“, a svi skupa u tabačkom radu: „tabački esnaf“ (društvo). Tabački otok nalik je na elipsu oko 200m dugačku i oko 60in široku. Pod sjenom otočkijeh topola na vodi vide se s obje strane oko obala najjednostavnije, sa kolom na vreteno posagragjene i slabo natkrivene dvomlatno drvene stupe, u kojima voda okreće kolo dan i noć i bez svake žurbe podiže i spušta naizmjence čas jednu čas drugu mlationicu (klimu) i njezinim potkovanim maljem (kvakom) u košu ukopanom (libelu (stublini) u prah tuče ruj i šišku, kojima se uz kreč učinjaju kože. Pred svakom je stupom, radi svraćanja veće količine vode pod kolo, na nekoliko metara dugački jaz (svraćalica). Uz obale u vodi fojničkijeh rukava stoje oko pristupačnijeh mjesta u zemlju zabijeni koci privezaći, koji o ličini ili špagu (konopcu) drže privezane denjke (sveske) kože, što se u vodi kiseli. Na svakome ima nišanom obilježeno čiji je. Ljeti i na suhu vremenu tabaci obavljaju često sav svoj posao i na otoku pokraj stupa. Za taj rad služi im: Tabački ogromni kotao (kazan) od 250—300 litara, pušeći se na ognjištu, tabačka kaca (badanj), u kojoj se nalaze tople mješavine, ambašča duboko hrastovo korito) za kiseljenje i gazanje (koža, tekne (malo korito), u kome se gasi kreč i iz njega kreče kože, devera (kefa od konjske ili govegje repne dlake), kojom se kreči koža, kablovi (drvene posudice) za preljevanje i grabljenje mješavine i vode, demir (nadjeljač) i to oštri — kojim se bikčaži (struže) inesina sa koža, i tupi — kojim se tezi (gladi) učinjena koža, (laska na kojoj se čisti koža, drveni ljevak (hrg), kroz koji se saljevaju mješavine i voda u sašivene kože, hrpe isčijana lika sa kojim iz čavaldusa (dugačke igle) sašivaju kožu. Od kože je tu: 1. Ćusela (krupna) sašivena i nesašivena, okrečena i neokrečena, očišćena i neočišćena. 2. Sahtijan (kozljevina). 3. Mješina (ovčetina). Na hrpama nalazi se sastrugana sa koža dlaka, vuna i kostrijet sve razvrstano u četiri vrste i to: 1. Aratulija (konjska i govegja dlaka i najkraća vuna i kostrijet). 2. Karavlak, polovična dužina vune i kostrijeti. 3. Grožgjanuša, prekopolovična dužina vune i kostrijeti. 4. Pastrnialuk, potpuna dužina vune i kostrijeti. Na hrpi su još repovi, rogovi, inesina (koja se sa koža sastruže), pača (odrezane noge) i kreč. O topolama stoje razapete učinjene kože za sušenje. Prilikom povodnja ukloni se sa otoka za vremena sve što bi moglo otplivati, a dijelovi od stupe povežu se za topole. Ovakom poplavom temeljito se očisti tabački otok. Od zgrada spominjemo „tabačku esnafsku kahvu“, koja služi svima „tabacima“ za odmora uz fildžan kahve, pa još kao stražarnica nad svom tabanom, kao radionica opanaka i kao obično skupljalište kupaca i prodavača. Za tabačkom esnafskom kahvoin stoji: „teknetluk“ (koritnjak), gdje su smještena nepokretna, uska, dugačka hrastova tekneta (korita) sa dvostrukim drvenim pritiskom, u kojima se zimi i ljeti napunjavaju kože ćusele rujinom i drže pod kamenom. Na cesti i praznom prostoru pored esnafske kave jeste tabačko tržište, gdje se sakupljaju tovari sa kožom, rujem, šiškom, drvima i t. d. Preko ceste od esnafske kave, pravo uz potok Kraljevac pruža se izmegju zgrada tabačka radionica. To je dosta mračna ulica pod trijemovima — „krečakluk“, kroz koji brzi potok odnosi tabačke otpatke i nečistoće ispod ceste u Fojnicu. Tabačke radionice su na jedan ili na dva boja, t. j. prizemni ozidani i gornji, napravljen od drveta. Na gornjem boju je unaokolo napravljen trijem za vješanje i sušenje koža, gdje se vjetre. Taj boj zove se: „udžara“. Prizemne bojeve sačinjavaju: pođrumovi, raagaze, gazane, krečluci i t. d. Pred ovim je do vode oširoki, kamenom pokaldrmljeni trijem, gdje se nalaze u radu iste one stvari, koje su i na tabačkom otoku spomenute. U istoj suri (redu) u kojoj se nalazi esnafska kahva, stoji i „tabačka džamija“ uz jedno gorostasno staro drvo. U noći slabo se radi o tabačluku. Rad otpočinje uvijek u „sabah“ (zorom), a svršava „akšamom“ (za padom sunca). Zemljište (milćevi) na lijevoj obali Fojnice, gdje se nalazi „tabahana“ jest većinom vakufski (tabačke džamije), a i privatno. Zgrade pak takogjer su nešto vakufske (tabačke džamije), a nešto privatne. Stupe i druge tabačke sprave i stvari jesu vlasništvo privatno, t. j. pojedinaca ili njih više u društvu. Tabački esnaf (društvo) sastoji od tabačkijeh pravijeh članova sa testirom (sposobnicom za tabačluk). To su: Ahija (upravitelj), koji upravlja, rukovodi i nadzire sav rad i život tabačkog esnafa, age (vlasnici, trgovci robe i tabačkog posjeda), koji imadu po jednog ili više iščija (majstora), iščije (majstori), koji svoju ili pod plaću aginsku robu izragjuju. Uz ovo su još bez testira šegrti, koji se uz malu zaradu naučavaju kod iščije tabačluku, i irgati (nadničari), koji nadničare u tabačkom poslu uz neznatnu zaradu od četiri groša (64 helera) na više. Ahija, age i iščije sačinjavaju pravo tijelo tabačkog esnafa, a ostali ne, dok ne postignu testir. Testirom postaje od šegrta majstor (iščija), ako se javno pred ahijoin, agama i drugim odabranim iščijaina posvjedoči, da je potpunu nauku za tabački zanat postigao, a pri tom je pošten i vrijedan. Za testir dobije novoproizvedeni iščija od svoga iščije klupu za čišćenje kože, demir i na komadu kože urezan od ahije njegov vlastiti nišan (obilježje za kože), kojim se smije samo njegova koža u buduće obilježavati i koji mora čitav esnaf poznavati i za njega uvažavati. Tabački se testir po starom načinu podijeljuje društveno i javno dovom i gozbom od novoproizvedenoga majstora. Nu danas biva to i bez gozbe, samo pred majstorom, moguće još i uz ahiju. Ahiju izmegju sebe postavljaju tabačke age i iščije. Vlast današnjeg ahije u tabačkom životu mnogo se razlikuje od vlasti starog vremena, a i dužnost im je sada jednostavnija i lakša, jer pojedinac kao aga i iščija vodi svaki sam brigu o svom radu i imetku. Tabački život u Visokom oživljuje i druge zanate, i to prvo one koji se bave kožom: kao obućarstvo (pravljenje opanaka, firala, čizama i nanula), saračluk (kajiši, bensilaji, pasovi, bisage, sedla, šarpelje, čante, uzde, uzengjije i t. d.) te čurčiluk, koji se bavi krznom. Ovim zanatima zanimaju se u Visokom, što po radionicama, što po privatnim kućama oko 60% od svega muslimanskog i 0-5 od pravoslavnog stanovništva. Ističe se, da se u samom obućarstvu u Visokom godišnje svega oko osam sto hiljada pari, a samijeh opanaka oko šest sto hiljada pari proizvede. Djeca i žene bave se u ovom zanatu prepletanjem i pulanjem (kićenjem) nekijeh dijelova obuće. Naprotiv sve radnje od tabačke dlake, vune i kostrijeti, kao tkanja, pletiva i veziva i t. d., t. j. proizvagjanje visočkijeh ćebeta na hiljade komada pa ćiliinova, ponjava, sukna, pokrovaca, podmetaka, šega, toraba, vreća, zobnica, gjebri (kesa koja visi o sedlu za nošenje kišobrana čibuka i štapova), kolana, ogrtača, čarapa i t. d. zanimaju oko 60% od svega pravoslavnog i 0ž5% od muslimanskog žiteljstva. I u ovom zanatu su djeca zaposlena osobito u ćebedžiluku. Nožari prave od rogova drške i kore za noževe. Tabaci pak iz pača i mesine izvaruju mast i tutkal. Otreseni kreč sa koža upotrebljava se za naboje podova i mazanje duvareva. Sva ova visočka roba na glasu je u Bosni, a i sam se zanat u velike cijeni. Tabačke pare su „najhalalnije“ (najsrećnije) i ljudi čvrsto vjeruju, da je tabačka radnja zdrava, jer se bavi krećem, rujem, šiškom i metvicom — kojima se koža od truleži liječi i čuva, pa da zato i boleštine, kao kuga, kolera u blizini tabaka ne mogu zaraziti. Kako već dugo postoji tabačka naseobina u Visokom pravo se ne zna, ali biće, da sigurno stoji stoljeća i stoljeća. Moguće da se je zbog nje i stara varoš Visoko sa prvobitnog svoga mjesta, sa stanovima sa ,,visa“(brijega) postepeno malo pomalo spuštala za tabačkim radom i okupila u blizini današnje tabahane. Po pređanju ne zna se, da li su dotični stanovnici prije osmanlijske vlade u Bosni, u Visokom tjerali tabačluk, nu pripovijeda se, da se je u istinu za prvo vrijeme osmanlijske vladavine tabačluk u Visokom obično vodio po privatnim kućama, a da su im samo stupe bile na rijeci Fojnici, te da se je poslije, zbog zdravstvenih razloga prenio cijeli tabački zanat odredbom vlasti od stanova na samo k vodj, gdje se je u društvu sav tabački posao morao voditi. Veli se, da je iz najprvog vremena, kad se tabačko društvo odredbom osmanlijske vlasti radom sajedinilo u današnjoj tabahani, dobilo svoje današnje ime: „tabački esnaf“ i da su tada ondašnji zanatnici morali inegju sobom kao društveno tijelo ustrojiti i neki društveni red, koji je osmanlijska vlada fennanotn potvrgjivala, a da je sama vlada češće po svome za to odregjenome osmanlijskome činovniku iz Carigrada pregledala tabačke esnafe. Glavni, fermanom provigjeni nadzor nad tabačkim esnafom vodio je „ahija“. U obitelji Ahića u Visokom još se i danas čuva jedan taki ferman i dva „tuga“ t. j. metalne jabuke, iz kojih vise pramenovi konjske dlake, koja je vrijedila ko društveni barjak. Dužnost ahije bila je paziti na dobru učinu kože, dogovorno s agama odregjivati i utvrgjivati cijenu koža, kao i stvari, koje su tabačkom zanatu potrebne, paziti i držati mir i red i voditi brigu o sigurnosti tabačkog posjeda, pa i izricati i provagjati pravdu u tabačkom osoblju, u koliko je to zasjecalo u tabačko esnafsko društvo. U njegov je djelokrug takogjer spadalo osposobljenje koga tabačkog šegrta za iščiju (majstora). Ovo je činjeno potpunom esnafskom svečanošću, u prisutnosti dotičnijeh esnafskijeh aga, iščija i ahije, a kadikad i u prisustvu osmanlijskog činovnika, kojom se je prilikom uz dovu novom osposobljeniku svečano uručivao od njegova majstora „testir“ t. j. klupa, na kojoj se kožežčiste, demir kojim se to radi i od ahije na komadiću kože urezan nišan (obilježje) za njega, kojim se znakom smije samo njegova koža označivati. Od toga časa smatrao bi se osposobljenik potpunim pravim članom, sa svima pravima tabačkog esnafa. Ne zna se, je li ili nije li tabački esnaf u Visokom imao pisana kakva društvena pravila, ili se je taj posao rukovao samo osmanlijskom vlasti i fermanom preko ahije, nu istina je, da su velikom strogošću bdjeli i ahija i vlasti nad životom ovog esnafa.

Stanko Ljubičić, NADA 15.12.1901.

Izvor: Infobiro (facebook)