Još jedna WordPress stranica

BKC

Visočka jangija 11.11.1911.

PODJELI
, / 38
Visočka jangija 11.11.1911.

Svjedok požara, fra Leonardo Čuturić – bio u učiteljskoj službi u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom od 1904-1912.; u svojoj „Autobiografiji“ koja je izašla nedavno (2016.) piše:

Veliki požar u Visokom

“…iza ponoći izbio je nezapamćen požar u gradu Visokom, od kojeg je palo žrtvom oko 400 krovova. Vele, da je požar nastao od toga, što je neka žena ostavila u mutvaku zaprećanu vatru, od koje se plamen rodio, okolinu zahvatio i dalje raširio. Svi ukućani iz gimnazije poletili su na mjesto požara, da pomažemo pri spasavanju. Prenijeli smo iz mnogih kuća pokućstvo u sigurne zgrade, iznosili nemoćne, pomagali mjestimice lokalizirati napredovanje požara, koji se divljački širio. Da nijesu vlakom doletili alarmirani vatrogasci iz Sarajeva i Zenice, bila bi izgorila cijela varoš. Kad sam sutra dan obilazio garište i upozorivao pogorelce muslimane, da su bar sada uvidili potrebu osnutka vlastitog vatrogasnog društva, dobaci jedan: „Sad je do ku.. to društvo“.
Odmah se formirao građanski odbor za prvu pomoć pogorelaca i za daljnju brigu oko izgradnje njihovih kuća. Ispred Franjevačke gimnazije su poslali u odbor mene, koji sam od Glasnika davao odboru milodare, jer je predsjednik kolegija slabo stajao sa novcem. Već se na proljeće poduzela velika građevna akcija oko ponovnog podizanja Visokoga. Izgrađene su cijele nove ulice koje su dale prijatniji izgled dotada posve turskoj varoši. Kamo sreće, da su onda izgorile one sredovječne smrdljive „tabane“ (primitivne strojarne kože), koje je svaka državna vlast tolerirala jedino pored osjetljivih i konservativnih muslimana, vlasnika i radnika tih tabana. U izgradnji Visokoga gotovo je sve doprinijela država, koli materijalom, toli radom i novcem. I opet su Turci bili proti Švabi!….” (Moj komentar: čudno je što se u tekstu negira postojanje Vatrogasnog društva u Visokom koje je u to vrijeme postojalo, ili je autor to napisao zbog njegove neefikasnosti u ovom slučaju ?!)

Autor: Zdenko Antović

Visoko.co.ba donosi pisanje novinske članke “Sarajevskog lista” iz perioda s kraja 1911. godine koji svjedoče o ovom nemilom događaju. U ovim člancima navode se detalji jangije, broj umrlih, te se opisuje širokogrudna pomoć stanovnika obližnjih gradova koji su hranom, odjećom i ostalim potrepštinama pomogli Visokom onda kada je to bilo najpotrebnije.

“Veliki požar u Visokom. Jučer izjutra snašla je varošicu Visoko velika nesreća. U gluho doba noći oko tri sahata po ponoći u Donjoj mahali ove varošice buknuo je požar kojega je potpomogao velik i jak vjetar, te se velikom brzinom širio i zahvatio skoro cijelu sredinu varošice do Alaudin mahale. Brzom širenju požara uz jaki vjetar pomoglo je još i to, što je bila suša, a većinom stare, trošne kuće, ponajviše od ćerpića sa drveninom, primale su brzo plamen, koji je proždrljivo tako napredovao, da su kućna čeljad jedva mogla spasavati svoje živote…”

Pomoć je pristizala sa svih strana

“…Još samo pola sahata da je trajalo, da nijesu stigli iz Sarajeva vatrogasci, požar bi se tako raširio da bi uništio sve kuće u Visokom. Ali oko 5,5 sahata iz jutra stigli su u Visoko iz Sarajeva vatrogasci gradski, vojnički i želježnički i 33 oružnika, te su odmah svi svojski priskočili u pomoć, dali se na gašenje požara i pomogli pri spasavanju čeljadi, te je već oko 7 sahata uglavnom bio požar lokaliziran. Računa se, da je požar uništio oko 450 kuća, dućana, pojata i štala, a govori se da je malo što bilo osigurano.

Koliko je bilo poznato jučer do 4 sahata po podne, u požaru je izgorjela mati Salke Burića, jedan čovjek je – vele – nagjen mrtav, a za dvoje djece se ne zna što je s njima bilo.

Izgorjela je čaršija, Donja Mahala, stara beledija, džamija Šedrvan, medresa, a ostala je čitava džamija Sarčica iako su svi objekti oko nje izgorjeli. U požaru je izgorjelo mnogo goveda, ovaca i pernate živadi; mnogo ambarova punijeh žita; skoro sva roba u zapaljenim dućanima, a tako i skoro sve pokućstvo u zapaljenim kućama. Izgorjele kuće su ponajviše vlasništvo Muslimana, a ima nešto i sprsko-pravoslavnih. Izgorjele su mahom kuće siromašnijeg staleža.”

jangija-watermarkOva velika katastrofa koja se desila daleke 1911. godine donijela je sa sobom veliko siromaštvo i nesreću čak polovici tadašnjeg stanovništva. Svi su trebali pomoć. Trebali su hranu i piće, trebali su krov nad glavom. Pomoć je pristizala sa svih strana. Organizovane su velike humanitarne akcije. Formirala su se različita udruženja koja su prikupljala pomoć i slala u Visoko.

“Dajmo im, pomozimo im, priskočimo im u pomoć, jer su danas pogorjeli Visočani očajni prosjaci!” – čulo se sa svih strana, navodi se u člancima – “Našom pomoći uvjerimo ih, da u ljudi još ima ljubavi prema ljudima i bratskog saosjećanja prema nesreći bližnjeg; a oni će već sjutra, zaduženi i oduševljeni, sa suzom iskrene blagodarnosti u očima – novom snagom nastaviti mučnu borbu za život, znajući, da je sav užasni bijes kivnih elemenata nemoćan i ništavan, kad čovjek osjeća zajednicu sa čovjekom, pružajući mu bratsku ruku u pomoć.”

Iako je pomoć ubrzano stizala sa svih strana, Visoko obnovljeno i izgrađeno, veoma je bitno da današnji prosječni stanovnik ove općine spozna kakvu su katastrofu naši preci preživljavali u tom periodu. Svjedok tome je i dopis, također pronađen u “Sarajevskom listu” iz 1911. godine, koji prenosimo u nastavku.

“Požar u Visokom. Od jednog očevidca iz Visokog dobili smo ovaj dopis:

Kako je poznato, Visoko je živahna varošica na utoku Fojnice u Bosnu. Razvila se duž lijeve obale Fojnice odnosno Bosne u oduljem polukrugu od jugoistoka prema sjeveu. Stara je ta varoš, pa se sastoji izuzev nekoliko javnih zgrada, od čisto po domaćem običaju gragjenih kuća (dašćara). Dijeli se u četiri četvrta: H.Hasan juno, H. Ibrahim zapadni centrum, Šerefudin zapadno i Alaudin sjevero-istočno, te zahvata veći dio centruma.

Od nekoliko mjeseci očekivasmo kišu i zbilja nam pred nekoliko dana pade. Pred večer se bijaše opet pomutilo nebo, spremala se kiša, al rek’ bi da će ju smesti vjetar, koji se bijaše nadigao. Tu večer bijah jako pospan, pa sam išao već u 10 sahata u krevet, da se odmorim. Za dugo nijesam zaspao, ali me napokon prevari san, te zaspem bez brige. U neko doba noći čuo sam kroz san hitac iz puške. Još zapravo nijesam ni došao k sebi kad čuh četiri hitca jedan za drugim. Skočim prestravljen da vid'm što je! Ali gle! Soba mi se svijetli kao u po dana. Bijaše to zov u pomoć. Brzo se zaogrnem, te izletim u dvorište. Imadoh šta i vidjeti. Istočnio dio bio je sav u plamenu..

Ali dirljiv je prizor bio po ulicama prema sjeveru gdje je jugo-zapadnjak sve naprijed plamen tjerao. Staro i mlado gleda što može da spasi. Tek što su neki imali vremena da otvore staje i spasu blago. U svakom zakutku leže izbačene stvari. Mnogi bacaju na kola pa voze, a mnogi nose sa sobom. Žene, djeca, muževi, sve golo i boso pokupilo što može, pa bježi da još sebe spasi. Za tili čas bila je zgrada kot. ureda puna spašenih stvari. Krave, koze, ovce, paščad, sve to bez gospodara bježi kroz ulice. Stoji prasak jelovih krovova kao da ih sjekirom sječeš…

Kad se svanulo, išao sam okolo da vidim posljedice ovog užasa. Jadna je to bila slika, koju sam gledao. Pomislio sam „dragi Pompeji“. Poštegjene su samo zidine, a ovdje ondje plamti još nedogorjeli krov. Tamo se puše stogovi sijena, a ovamo gori suha kukurozovina, a nedaleko već izgaraju velike zalihe žita.

Vide se unesrećene obitelji po poljima, sa najnužnijim stvarima, koje su mogli još za vremena spasiti. Što je najžalosnije, vidio sam kostur jedne izgorjele stare muslimanke, koja nije imala vremena da se spase…”

Zemaljska vlada je tada naredila da se sve kuće zidaju od cigle i pokrivaju crijepom, ali da ostanu u duhu tradicionalnog bosanskog graditeljstva. Iako je Visoko u tom periodu požara i nekoliko godina poslije trebalo vremena da se digne iz pepela, u godinama koje su uslijedile, posebno nakon Drugog svjetskog rata ovdašnje stanovništvo svjedočilo je velikoj industrijalizaciji i urbanoj ekspanziji.

 

visoko.ba